ZADRUGAR O ZADRUZI
 
          Šta je za mene Zadruga, pitate me. Pa, zadruga je za mene isto što i crkva za dobar deo „vernika“ : dolazim u nju obično ujutro, da se za nešto pomolim, kad mi nešto treba...

E, moj gospodine, koji je ono filozof rekao za crkvu, „da je nema trebalo bi je izmisliti“. Tako se i ja odnosim prema ovom svom hramu rada.

Diplomirao sam na Filozofskom fakultetu „posle duge i teške muke“ po principu „školovanje uz rad“ i bogami isprobao maksimu da li je ponavljanje majka nauke.

Iz unutrašnjosti sam. Moj prvi susret s Beogradom bio je upravo s Novim Beogradom, „Studenjakom“ naravno. Pa kasnije natrag preko Save u stari, veliki, najveći Beograd. Ali za taj veliki Beograd trebale su i velike pare. A moja stipendija mala. Ni za tri poštene ture, što bi rekao moj cimer. Istini za volju, te tri ture bile su dovoljne za celomesečnu menzu, ali tako se to kaže. I tako ja, malo po malo, počeh da proveravam da li je stvarno rad stvorio čoveka .

Dugo sam član Omladinske zadruga „Beograd“. Prvo studentske, kasnije omladinske „Beograd“. Bio sam čak i u radnom odnosu nekoliko meseci, zamenjivao trudnicu do povratka s bolovanja. Radio sam sve i svašta: od onih rudnika uglja oličenih u beogradskim kotlarnicama do finih, neki put čak gospodskih poslova.

I tako radeći u jednom hotelu, pre dva – tri leta, na prvoklasnim italijanskim pločicama, stadoh na kamen, veliki lud kamen...

Ona – moja koleginica. Iste profesije. „Zadrugarske“ – mislim. I sve to bi krunisano našom krunom, našom ćerkom Krunom.

Vi opet o zadruzi. Pa rekao sam Vam na početku: da je nema trebalo bi je izmisliti. Potrebnija je ona nego polovina „važnih“ institucija, koje nikome ne trebaju, ali niko ne postvalja pitanje smisla njihovog postojanja. Pa svuda ih u svetu ima, zvale se one Omladinske zadruge ili nekako drugačije.